Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona objavio je knjigu pod nazivom “Lukavac na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Demografske i socijalne prilike (1850-1914)”, autora dr. sc. Semira Hadžimusića. U knjizi su istraženi i objašnjeni historijski događaji i procesi koji su imali presudnu ulogu na nastanak i razvoj grada Lukavac s posebnim osvrtom na demografske i socijalne prilike, ali i kulturno-historijsko naslijeđe.
Period koji je istražen u ovoj knjizi je veoma značajan u historiji Bosne i Hercegovine. To je doba traženja najboljeg puta za izlazak iz krize Osmanskog carstva i pokušaja provođenja reformi u njemu, uključujući tu Bosanski ejalet kao najistureniju pokrajinu carstva prema zapadu. Osmanska uprava u Bosni je 1850. godine provela prvi zvaničan popis stanovništva i mogla kvalitetnije procijeniti demografska i socijalna obilježja svojih podanika. Kada je u pitanju područje Lukavca, 1850. godine je popisano 1.481 kuća i 5.324 muških stanovnika. Od toga, 3.830 muslimana i 1.494 nemuslimana. Suma sumarum, uzimajući i moguće procjene broja nepopisanog ženskog stanovništva, shodno docnijim pokazateljima i demografskim kretanjima, područje Lukavca je tada naseljavalo oko 10.000 stanovnika.
U knjizi je dat poseban osvrt na kulturno-historijsko naslijeđe iz perioda posljednjih godina osmanske uprave. Kuća Čamdžića u Puračiću je reprezentativan primjer stambene arhitekture tog perioda („kuća sa čardakom među rogovima“), a džamije u Devetaku, Gnojnici, Orahovici i Turiji predstavljaju remek-djela domaćih majstora i značajan su primjer džamija s drvenim munarama u Bosni i Hercegovini. Nažalost, s lukavačkog područja je sačuvana samo džamija s drvenom munarom u Turiji koja je 2020. godine proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Također, važan segment kulturnog naslijeđa Lukavca jesu i stara mezarja sa karakterističnim starim nišanima i epitafima, o kojima se govori na stranicama ove knjige. Poglavlje, koje obrađuje period do 1878. godine završava predstavljanjem nekoliko lokaliteta dovišta kao važnog segmenta nematerijalnog kulturnog naslijeđa.
Veći dio knjige govori o Lukavcu u periodu Austrougarske uprave Bosnom i Hercegovinom. To je veoma važan historijski period, razmeđe 19. i 20. stoljeća, smjena dva „upravitelja“ Bosne, dodiri dvije civilizacije, dva načina življenja i uticaja svega na demografska kretanja i socijalne prilike.
Kada je u pitanju otpor okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. godine apostrofirani su događaji na području doline Spreče, odnosno u okolini Lukavca i Tuzle (bitke kod Hana Pirkovac i Dobošnice), koje su znatnije uticale na sam tok okupacije. Neke od prekretnica u historiji Bosne i Hercegovine 1878-1914. godine dakako da su pored same okupacije 1878, aneksija 1908. godine, donošenje Ustava i početak rada Bosanskog sabora 1910. godine, Sarajevski atentat i drugo. U knjizi nije bilo mnogo govora o političkim prilikama već je fokus na stanovništvu i socijalnim prilikama.
Demografska kretanja praćena su za područje Lukavca na osnovu rezultata popisa stanovništva iz 1879., 1885., 1895. i 1910. godine. Stanovništvo Lukavca je imalo trend stalnog rasta tako da je od 10.828 stanovnika 1879. godine povećano na 21.451 stanovnika 1910. godine. Također, a shodno popisnim podacima o glavnom zanimanju, analizirana su i socijalna obilježja stanovništva. Stanovništvo se pretežno bavilo poljoprivredom, ali je primjetan trend povećanja udjela civilnog stanovništva izvan poljoprivrede u ukupnom broju radno aktivnog stanovništva. Ovo prije svega zahvaljujući dolasku „stranog kapitala“ i formiranja Prve bosanske tvornice amonijačne sode u Lukavcu 1893. godine.
Da nije bilo uskotračne željeznice Doboj-Simin Han (puštena u saobraćaj 1886. godine), teško bi bilo moguće govoriti o izgradnji Fabrike sode (1893. godine), a nadasve o podizanju novog gradskog naselja Lukavac. Ovo naselje građeno je i razvijano po svim standardima urbanizacije, planiranja i građevinarstva u zemljama zapadne Evrope tog vremena. Zabilježeno je da su strane delegacije koje su dolazile u Lukavac na razmeđu 19. i 20. stoljeća postavljale pitanje da li je ovaj grad zaista u Bosni ? Stoga je u štampi i docnijoj literaturi Lukavac oslovljavan i kao „mali Beč“, navodi se u zaključnim razmatranjima dr. Hadžimusića.
U proučavanom periodu izgrađeni su svi komunalni elementi, obrazovni, kulturni i socijalni sadržaji neophodni za život u gradu. Od željezničke stanice (1894), osnovne škole, trgovine, pekare, radničkih i majstorskih kuća, činovničkih vila, pa do Vile Solvay (1911). Ovdje treba naglasiti važnost izgradnje objekta koji se danas naziva Vila Solvay. Osim što je kvalitetno arhitektonsko i graditeljsko rješenje, objekat ima mnogo veći historijski značaj kako za Lukavac tako i za cijelu Bosnu i Hercegovinu. U ovoj knjizi su potvrđene ranije indicije o tome da je u vili zapravo trebala biti javna zdravstvena ustanova i da je u tome glavnu ulogu imao dr. Adolf Hempt, koji se od 1905. godine nalazio na službi u Lukavcu.
Navedena publikacija tretira jednu zanimljivu temu, vezanu za demografske i socijalne prilike Lukavca na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Zahvaljujući brojnoj konsultovanoj literaturi, historijskim izvorima prvog reda i štampi u knjizi su otvorena važna pitanja koja se odnose na naznačeni period lukavačke prošlosti. Zbog važnosti teme, kao i činjenične raznovrsnosti predstavljenog sadržaja, ova knjiga će u dobroj mjeri osvježiti historiografska dostignuća vezana za Lukavac i njegovu okolinu.