Istraživanje koje je krajem prošle sedmice započeli na području općine Čelić stručnjaci Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, uz učešče nekoliko studentata i profesora Odsjeka za bosanski jezik Filozofskog fakulteta iz Tuzle po prvi put će uvrstiti bogatu historju ovog kraja u stručnu literaturu.
Istraživala: Azra Mešić
Kako o prošlosti Čelića nema mnogo pisaniih dokumenata, direktor ovog Zavoda i njegovi stručni saradnici prikupit će usmena predanja, smjestiti ih u zvanični historijski kontekst i u saradnji s lokalnim vlastima pokušati napraviti prvu monografiju Čelića i njegove okoline. Počeli su od naselja Velino Selo koje čuva brojne narodne legende.
Ime sela uspomena na Velibega
Na svijetu su dva Velina sela. Može biti da ih ima i više, ali mještani jednog od njih, onog pod Majevicom u koje se ide iz središta Čelića, a iz kojeg se prostire pogled na Brčko i Ugljevik kažu da je jedno muslimansko, a drugo je srpsko. Srpsko Velino selo je na Rači, a ovo drugo na mjestu negdašnjeg Lipovog Dola, kako se zvalo prije dolaska Turaka. Danas pripada općini Čelić. Ime dobilo po Valibegu, koji se u davna vremena tu nastanio, a nakon što je došao sa Rače gdje je bio plavni val. Kažu da su i danas njegovi potomci u Velinom Selu znani kao Begovići. Među njima je Hamida Begović, udata Ahmetović jedna od najstarijih žena u selu.
– Nije se mogla cura udat dok ne ode na vodu pa se u momka zagleda nekog. A oni su curama otimali fučije, da što duže ostanu, da ne idu kući. Onda kad se ljuštalo žito, ako ti pruži klas, al probere onaj što je najšareniji, onda znači da te je begenjiso. Ako uzmeš, pristaješ da ašikuješ s njim, priča Hamida.
Govori onda o svadbi, u narodu zvanoj pilav, pa farbanjem vrhova prstuju kanom kao ukrasu, pa spremanju tradicionalnih jela, slanih i slatkih među kojima su i pite od egzotičnog voća. Velino Selo posebno je po tome što svaka druga kuća ima svoje stablo smokve. I rađaju i beru se i od njih se slatko pravi, baš kao u sred Dalmacije.
U Velinu Selu, priča se, zakopano je silno blago
Zajedničko s današnjom Dalmacijom Velino Selo kod Čelića može imati i toponim Crkvište, kako se naziva karakteristično uzvišenje s kojeg se u vidokrugu prostiru nepregledna polja Semberije i Posavine i za koje je vezana legenda o skrivenom blagu.
– Bio je jedan Imšir Omazić, pa nam govorio da je čuo priču kad je u Austriji služio vojsku, da mu je čovjek neki kazao kako je tu gdje je bila crkva zakopano silno blago. I kazao mu još da je makar da izvadi veliki krst, od zlata i dragulja, pa ništa više ni ne mora naći, priča Alija Šećkanović, mještanin Velina Sela.
Druga priča o blagu govori da je ovo prosuto iz zaprežnih kola koja su vukli konji kroz tjesnac pored današnjeg mjesnog mezarja. Neki od mještana tvrde da je jedan davno otkopao blago, ali je ubrzo zavladala teška bolest od koje su počeki umirati svi koji bi ga vidjeli, pa su se odlučili da ga ponovo saberu i zakopaju. Gdje? Niko ne zna.
Mještani još čuvaju mezar i turbe neznanog šehida
Ne zna se u selu ni ime šehida kojemu se podno nekadašnjeg crkvišta, a sad brda znanog kao Klisure, u davna vremena podiglo turbe. Imam džemata Velino Selo, Bahrija ef. Bećirović prepričava što je od starijih čuo. Navodno je, kaže on, do mjesta gdje je sad turbe nakon bitke Turaka sa vojskom Austrougarske kod Humke podno sela, na konju dojahao čovjek, a u rukamu mu bila vlastita glava. Vidjeli su ga ljudi koji su radili u polju. On je spustio glavu ispred sebe, okrenuo se prema Kibli i na tom mjestu kako kaže efendija preselio na Ahiret. Tu je i ukopan.
– Legenda isto tako kaže, da je jedan beg u Sarajevu sanjao ovo mjesto, raspored drveća, brdo i put oko njega. Usnio je da treba da napravi turbe tu. Došao je u Bijelu, mjesto u blizini da se raspita o mjestu koje je sanjao i uputili su ga ovamo, kaže efendija Bećirović.
Legenda dalje tumači da je beg pronašao mezar šehida i podigao mu turbe. Poslije Drugog svjetskog rata je obnovljeno, a zatim opet izgorjelo. Turbe kakvo je danas, uređeno je nakon zadnjeg rata i džematlije ga redovno održavaju.
O kontinuitetu života na ovom području svjedoči staro muslimansko mezarje. Još je aktivno, tj. pored najstarijih tzv. turskih nišana stoje i novi bijeli nišani.
Djelatnici Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona evidentirali su sve stare nišane, fotografirali natpise sa uzglavlja i nakon njihove analize moći će potvrditi starost. Zasad se ne zna ko ga je i kad uvakufio. Ali je poznato da put koji prolazi pored nosi ime Sol kaldrma ili Solski put, odnosno put koji je od Posavine, iz Bosanske Bijele vodio do Zovika, jedan krak odvajao se prema Zvorniku, a baš pored mezarja, preko Majevice vodio je sve do Tuzle. Nedaleko od mezarja bili su turski hanovi i navodno prvi ukopani u mezarju bili su upravo Turci.
Većina odraslih mještana okupljenih na džumi proteklog petka dala je svojim usmenim predanjima doprinos ovom istraživanju i tako pomogla da priče o običajima, spomenicima prošlosti, Velibegu, neznanom šehidu, humki oko koje su račvani putevi i turskom mezarju budu trajno zapisani.
Azra Mešić, rtvtk